Što je nacionalni park?
 |
| Nacionalni park Plitvička jezera |
Hrvatski Zakon o očuvanju prirode u svom Članku 113. definira nacionalni park kao "prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti koje obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekosustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih i krajobraznih vrijednosti."
Nacionalni parkovi imaju odgojno-obrazovnu, znanstvenu, kulturnu i rekreativnu namjenu, ali prvenstvena namjena im je očuvanje prirodnih vrijednosti.
Hrvatska ima osam nacionalnih parkova
Nacionalni parkovi Plitvička jezera i Krka ističu se raznolikošću krške hidrografije i morfologije te sedrenim slapištima i jezerima, dok su Kornati, Brijuni i Mljet otočni nacionalni parkovi koje, osim kopnenih posebnosti, karakterizira i raznovrsno podmorsko bogatstvo. Risnjak, Paklenica i Sjeverni Velebit su planinski prostori s raznolikom vegetacijom i reljefnim posebnostima.
PLITVIČKA JEZERA
Nacionalni park Plitvička jezera najstariji je hrvatski nacionalni park (1949.). Kao dio dinarskog krškog područja, poznat je po sedrenim slapištima koja stvaraju jezera u stalnom biodinamičkom procesu nastanka i rasta sedre. Na području Parka prevladavaju vapnenci s ulošcima dolomita iz razdoblja mezozoika, ali i sami dolomiti. Odnos slabije propusnih dolomita prema okršenim i vodopropusnim jurskim naslagama vapnenaca uvjetovao je današnji izgled čitavog prostora. Na slabije topivim stijenama zadražva se voda, što je u konačnici omogućilo i njeno ujezerivanje.
 |
| Jezero Kozjak je najveće i najdublje jezero Plitvičkih jezera. |
Vode Plitvičkih jezera prezasićene su otopljenim kalcijevim karbonatom u obliku kalcijevog bikarbonata. Iz ovako mineralizirane vode na brzacima i osobito na sedrenim barijerama dolazi, zbog rasprskavanja vode, do izlučivanja kalcijevog karbonata (kalcita) u obliku sitnih kristala koji se zatim talože. Mikrokristali kalcita lijepe se na mukopolisaharidnu tvar koju izlučuju brojne modrozelene alge i alge kremenjašice te raznovrsne bakterije koje žive na kamenju, biljkama i predmetima koji se mogu pronaći u vodi. Kao posljedica ovakvog dugotrajnog procesa nastaju sedrene barijere te niz od 16 stepenasto poredanih većih jezera i nekoliko manjih, koja su najslikovitiji dio ovog Parka.
Rast i razvoj sedrenih barijera ugrožen je ukoliko dođe do poremećaja fizičko-kemijskih i bioloških čimbenika koji sudjeluju u procesu osedravanja.
KRKA
Rijeka Krka sa sedam sedrenih slapova prirodni je krški fenomen. NP “Krka” smješten je na području Šibensko-kninske županije a obuhvaća tok rijeke Krke (dva kilometra nizvodno od Knina do Skradina) i donji tok rijeke Čikole. Sedra je također temeljni fenomen Parka. Također, područje rijeke Krke odlikuje se izuzetno bogatom florom i faunom. Područje rijeke Krke obiluje kulturopovijesnim spomenicima, među kojima su najvrijedniji franjevačka crkva Gospe Visovačke i samostan Majke od milosti na otočiću Visovcu te manastir Krka (Sv. Arhanđel).
Među slapovima Krke, Skradinski buk, najduži i najposjećeniji, jedna je od najpoznatijih prirodnih ljepota Hrvatske. Na Skradinskom buku nalaze se ostaci nekadašnje hidroelektrane Krka, koja je počela s radom 1895. godine, samo dva dana poslije Tesline hidroelektrane na slapovima Nijagare. Zahvaljujući graditeljima, gradonačelniku Anti Šupuku i inženjeru Vjekoslavu Meischneru, Šibenik je dobio električnu energiju prije brojnih europskih gradova.
Roški slap, smješten 36 km nizvodno od izvora rijeke Krke. Ime je dobio po utvrdi Rog, koja se nalazila na desnoj obali rijeke, jugoistočno od sela Rupe. Početak barijere čini niz malih kaskada (u narodu nazvanih Ogrlice), nakon kojih slijede brojni rukavci i otočići. Kanjon se u ovom dijelu širi kao lijevak, gdje se Krka s 15 m visine ruši u Visovačko jezero.
Samo nekoliko stotina metara od arheološkog lokaliteta Burnum, na cesti Knin – Kistanje nalazi se Manojlovački slap, treći, najviši, po mnogima i najljepši, slap rijeke Krke. Slap se sastoji od niza sedrenih barijera, ukupne visine 59,6 m. Najveća barijera visoka je 32,2 m.
KORNATI
Nacionalni park Kornati čini 89 otoka iz srednjodalmatinskog arhipelaga Kornati, zapadno od Šibenika, u Šibensko-kninskoj županiji. Nacionalnim parkom je proglašen 1980. godine, s ukupnom površinom od oko 220 km². Kornatsko otočje nastalo je na dodiru Euroazijske i Afričke listosferne ploče. Zbog stalnog pomicanja Afrike i njezinog podvlačenja pod Euroaziju, južni rub Euroazije se intenzivno borao i rasjedao, a krajem krede (prije 70 – 80 milijuna godina) dio toga ruba je, zajedno s Kornatskim prostorom, izronio iz Tethysa (Panonskog mora). Tragovi rasjedanja Zemljine kore i izdizanja i spuštanja susjednih stijenskih blokova po rasjednim plohama, možda se najljepše oslikavaju u kornatskim „krunama" (strmim liticama) koje nalazimo na većini vanjskih kornatskih otoka. Ove strme obalne stijene predstavljaju dio goleme rasjedne plohe, koja se u Kornatima na nekim mjestima spušta okomito i više od 90 metara u morske dubine, a na drugim izdiže 80 metara iznad razine mora.
Kopnena faza je trajala 30-tak milijuna godina, kada je dotadašnji kopneni prostor euroazijskog ruba, a time i kornatskog područja ponovno zarodnio pod vodu, ovaj put u obliku većih ili manjih, otvorenijih ili zatvorenijih bazena. U bazene je s okolnog kopna dotjecala značajna količina slatke vode, pa je more bilo „oslađeno" (brakično), što potvrđuju fosilni nalazi. Krajem eocena (prije 35 milijuna godina), kornatski prostor je ponovno izronio. Od tada do danas neprekidno traju intenzivni procesi okršavanja, pri čemu nastaju brojni podzemni i površinski krški reljefni oblici.
BRIJUNI
Brijuni su nacionalni park koji se proteže na 14 otoka i otočića istoimenog arhipelaga. Nalazi se uz jugozapadnu obalu Istre, Parkom je obuhvaćeno kopno i okolno more s podmorjem, a ukupna mu je površina oko 33,9 km². Među otocima, najrazvedeniji su Veliki Brijun (najveći) i Mali Brijun. Obale su uglavnom niske i kamenite ali lako pristupačne zbog horizontalne slojevitosti stijena, a u nekim uvalama mjestimično ima šljunka i pijeska.
Veliki Brijun kao najveći otok brijunskog arhipelaga koji je dijelom kultiviran u skladni krajolik travnjaka i pejsažnih parkova, sadrži uz izuzetno vrijedne ostatake graditeljske baštine i očuvane vegetacijske sustave zapadnoistarskog klimatskog tipa. More čini gotovo 80% zaštićenog prostora Parka u kojem su sadržani gotovo svi izvorni elementi morskih eko sustava Jadrana.
Brijunsko otočje izuzetan je spoj prirodnih vrijednosti i kulturno-povijesne baštine. Najpoznatiji i najsačuvaniji je rimski ladanjski dvorac (1.-2. st.) s termama i Venerinim hramom, potom Bizantski kastrum, bazilika Sv. Marije (5.-6. st.) te crkva Sv. Germana (15.st.).
Iako je veliki dio otočja deforestiran i pretvoren pejzažne parkove i otvorene travnjake. još uvijek se značajan dio otoka nalazi se pod šumama hrasta crnike. I prvobitna fauna je izmijenjena pod utjecajem čovjeka, pa uz mediteranske vrste na Velikom Brijunu, unutar Safari-parka, nalazimo i životinje iz drugih podneblja (zebra, slon, lama, indijsko govedo).
MLJET
Nacionalni park Mljet nalazi se na zapadnom dijelu istoimenog otoka. Autohtone šume hrasta crnike i šume alepskog bora prekrivaju više od 90% površine Parka dajući mu posebnu biološku i estetsku vrijednost stoga ga često zovu i „zeleni otok“. Nacionalni park Mljet najstarije je zaštićeno morsko područje Hrvatske.
Na otoku se nalaze dva slana jezera - Veliko i Malo jezero - potopljene krške udoline. Na otoku vlada sredozemna klima, a podneblje se odlikuje suhim i toplim ljetima, te blagim zimama i većom količinom padalina.
Podmorje Parka obiluje raznim životnim oblicima i to posebno onim endemičnim. Specifičnost podmorja Jezera su školjkaši koji se zbog pogodnih uvjeta razvijaju u velikom broju. Posebno treba istaknuti Jakovsku kapicu (Pecten jacobaeus), zakonom zaštićenu plemenitu perisku (Pinna nobilis), koja je naš najveći školjkaš, te prstace (Litophaga litophaga).
Park je poznat i po kulturnoj baštini. Benediktinki samostan smješten na otočiću sv. Marije u Velikom jezeru (otok na otoku!), najposjećenija je znamenitost Parka.
RISNJAK
Nacionalni park Risnjak nalazi se u Gorskom kotaru i izrazit je primjer visinskog raščlanjenja dinarskoga planinskoga sustava u reljefnom, geološkom, hidrološkom i klimatskom pogledu, biljnom pokrovu i životinjskom svijetu. Najviši zapadni i sjeverozapadni dio obuhvaćaju vrhovi masiva Risnjaka i Snježnika, središnji i jugoistočni dio obuhvaća krška zaravan, a sjeverni dolina rijeke Kupe s bujičnim vodotocima Krašićevica i Sušica. U Parku se nalazi i izvor Kupe.
Ovdje se na maloj površini dodiruju suprotni vegetacijski prostori: s primorja i unutrašnjosti, te s Dinarida i Alpa, pa je na tome nevelikom prostoru razvijeno tridesetak biljnih zajednica, od toga čak 14 šumskih zajednica.
Klimatski utjecaj Jadranskog mora koji prodire s obližnjeg Kvarnera te utjecaj nešto blaže kontinentalne klime koji prodire dolinom rijeke Kupe, sukobljavaju se na ovim prostorima i bitno određuju posebnost klime Nacionalnog parka Risnjak s ugodno toplim ljetima i srednjom temperaturom do 20° C, kišovitim proljećima i jesenima, te dugim snježnim i hladnim zimama.
Pretežni dio Parka izgrađen je od vapnenca i dolomita s vrlo izraženim krškim oblicima (škrape, točila, ponikve, ponori, jame itd.).
SJEVERNI VELEBIT
Sjeverni Velebit je najmlađi nacionalni park u Hrvatskoj (1999.). Prepoznatljiv je po bogatstvu krških fenomena (kukovi, grede, tornjevi, stupovi, ponikve, škrape, žljebovi, snježnice, spilje, jame...). Za stvaranje ovog impozantnog krškog reljefa bile su presudne karbonatne naslage velike debljine, tektonska aktivnost koja je oblikovala reljef i oborine obogaćene ugljičnim dioksidom koje su otapale karbonatne naslage.
Unutar Parka nalaze se strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, Lukina jama - jedna od najdubljih jama na svijetu, botanički rezervat "Visibaba" s nalazištem endemične hrvatske sibireje (Sibiraea altaiensis ssp. croatica), šumski rezervat Borov vrh, botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa te Velebitski botanički vrt. Na krajnjem jugu se nalazi posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača.
Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza.
PAKLENICA
Nacionalni park Paklenica je drugi najstariji nacionalni park u Hrvatskoj (1949.), proglašen tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvička jezera. Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije.
Nacionalni park Paklenica se prostire na površini od 95 km², na južnim obroncima Velebita, ispod najviših vrhova Vaganskog vrha (1757m) i Svetog brda (1753 m). Obuhvaća područje bujičnih tokova Velike i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita, te širi okolni prostor.
Prepoznatljiva obilježja Nacionalnog parka Paklenica su autohtone šume crnog bora, nekoliko tipova bukovih šuma, i duboki kanjoni s potocima – bujičnjacima Velika i Mala Paklenica. Širi prostor Parka odlikuje se i bogatom i raznolikom kulturnom baštinom.
Više informacija potražite na službenim stranicama parkova:
NP Plitvička jezera
NP Krka
NP Kornati
NP Brijuni
NP Mljet
NP Sjeverni Velebit
NP Paklenica
0 komentara