Amfiteatar u Puli danas je šesti po veličini očuvani rimski amfiteatar te jedini na kojem su izvorno očuvana sva četiri stubišna tornja. Građen je između 27. i 68. godine, u doba kada je Pula bila regionalni centar Rimskog Carstva. Gradnja je započela u vrijeme vladavine cara Augusta, a završena u doba dinastije Flavijevaca. Bio je smješten izvan gradskih zidina, s pogledom na more. Tijekom gladijatorskih borbi Arena je mogla primiti do 23 000 gledatelja.



Danas je Arena prostor u kojem se tijekom godine odvijaju različite kulturne manifestacije, a godišnje je posjeti oko 300 000 posjetitelja.

Pogledajte animaciju koja prikazuje kako je pulski amfiteatar izgledao u rimskom razdoblju, dajući vam ujedno i uvid u njegovo vanjsko okruženje kao i u podzemne prolaze.

Animacija je napravljena u nizozemskom 3D animacijskom studiju Lumion, a izradili su je hrvatski animatori iz Opuzena - Stipan  Ujdur i Ivan Popić.

Mokeni, također poznati i kao "Morski Cigani", jesu nomadsko pleme koje živi i putuje od otoka do otoka Andamanskog mora. Povezani su s morskim nomadskim narodima koji uključuju Orang Laut te Sama-Bajau na jugoistoku Azije.


Njihovi preci bili su poznati po putovanjima od arhipelaga Mergui na sjeveru, uz obalu Mjanmara, sve do arhipelaga Langkawi na jugu Malajskog poluotoka.

Rasprostranjenost morskih nomada na jugoistoku Azije: Mokeni - plavo, Orang Laut - narančasto, Sama-Bajau - zeleno.

Osam do devet mjeseci na godinu oni žive na svojim plitkim kabanzima, drvenim ručno rađenim brodovima Legenda kaže da je otočna kraljica Sibian, jedna od njihovih pramajki, kaznila Mokene tim morskim progonstvom nakon što ju je suprug Gaman Malajac prevario s njezinom mlađom sestrom. Kraljica je bacila kletvu: kabang će predstavljati ljudsko tijelo, pri čemu će pramac biti neutaživo gladna usta, a krma otvor za pražnjenje crijeva. [National Geographic Hrvatska]

Kabang

Mokeni ne posjeduju puno, a na kopnu žive jedino u razdoblju monsunskih kiša.

Starosjedioci Mokena govore većinom samo malajski i mokenski jezik (kojeg ubrajamo u australonezijske jezike). 

Nemaju pisane povijesti jer mokenski jezik postoji samo u verbalnom obliku, ali ne i u pisanom.
Pleme Mokena danas migrira duž obale otočja Surin i po tim vodama plovi unazad 160 godina.

Kada je Tajland 1981. proglasio otočje Surin nacionalnim parkom, Mokenima je zabranjeno ribarenje u tim vodama, čak i ono potrebno samo za osobne (i osnovne) potrebe.

Zakoni o zaštiti okoliša došli su u konflikt sa životnim navikama Mokena. 
Kako im je zabranjeno ribarenje, hvatanje morskih trpova, kornjača (koje su im ujedno i glavne svete i obredne životinje), lov školjki za trgovanje s malajskim i kineskim prekupcima na koje naiđu na moru- izgubili su svoj životni prostor. 


Danas rade kao radnici u službi nacionalnog parka Surin.
Asimilacija i integracija u Tai društvo je spora. Djelomično zbog toga što Tajlanđani gledaju na njih "s visoka" i smatraju ih raskalašenim i rasipnim ljudima koji se ne brinu za vlastitu higijenu i obrazovanje.

Obzirom da su nomadi, Mokeni nemaju formirana stalna naselja. To ih također odbija od uklapanja u tajlandsko društvo, a također ne mogu dobiti ni tajlandsko državljanstvo. Bez državljanstva, koje bi im olakšalo pronalaženje posla ili primanje državne novčane i zdravstvene potpore, Mokeni se trenutno nalaze u bezizlaznoj situaciji.

Prisiljeni su zamijeniti svoj tradicionalni morski nomadski život za onaj baziran na kopnu, a ipak još uvijek nemaju prikladne životne uvjete za to.

Rekonstrukcija.

Video vam može pomoći kao uvod ili za ponavljanje gradiva o reljefu Afrike.